RASTANAK

Gledao smo,
na početku,
obzorišta
boljeg sutra,
slikama
iz kalendara
davao sam
osmjeh jutra.

U ludilu
samosloma,
probao sam
da te spriječim,
u pohodu
grudoloma,
rekoh tiho
prave riječi.

Trebalo je
tako malo
da ostvariš
dostignuće,
nakon svega
vidim samo,
tebi je to
nemoguće.


Nema tih ostvarenja koje možeš dosegnuti prečacima.
Sreća življenja nikada nije bila premija neke lutrije.
Bjekstva i privremeni zaboravi opijenosti novim poznanstvima,
samo su odgađanje suočenja neizbježne stvarnosti, i samo
mladost nemarnih, sitnih godina, može održavati iluziju.

Nakon nekoliko ponavljanja sa istim konačnim rezultatima,
ili dokazuješ sopstvenu glupost neprepoznavanja sebe, ili
konačno otkrivaš i priznaješ samorušilačku osobnost.

Koliko god vidljive, očigledne, nametnute i jasne bile stvari
koje je neophodno uraditi, one koje traže trud, samoodricanje, upornost,
one koje traže angažman najvećeg dijela tvoga bića i zahtjevaju
samodisciplinu, one koje jedine garantiraju gradivnost, koliko god
ti se odgovor nameće svojim argumentima, toliko iskazuješ spremnosi
okrenuti glavu, i ne radeći ništa ili sve u suprotnosti onoga što je neophodno,
radiš protiv sebe.

Ako ti je nesretnost jedini način postizanja osjećaja življenja,
ako ti je bol rasparane kože jedini okidač brzog disanja i
udaranja srca u grudima, ako ti jedino crna muza može oku izmamiti suzu,
i ne znaš ili ne želiš otkriti svoj prag podnošljivosti na sreću i radost,
onda je to u redu, ali samo tebi.

Ja sada moram otići dalje.