NI SVOJ, NI TVOJ, NI NJEN

Prolaze dani ...
prolaze li?
Vrijeme leti
ili stoji ?
Svi satovi
lažu
pokazuju krivo vrijeme ...
naše su ljudske dileme
samo kazališne
treme ...

Sjedim kraj
vatre
opušten
tih
evo ''došlo je vrijeme''
da napišem stih
da izrazim sebe
u ne vremenu
posvjedočim lažno
o ljudskom bremenu ...

Sve što pogledom pratim
u ovoj ''divnoj večeri''
može me dignut u nebo
i da me sneveseli
već slijedeći tren ...
jer ja nisam
ni svoj, ni tvoj, ni njen
pogotovo kad nisam svoj
običan sam
leš ...

U svijetu
neprekidnih mijena
simptomski
ne fali
trvenja ...
već strpljenja ...

Gledam koliko
malo je potrebno
čovjeku za
sreću
samo par zrna soli
i jedan
krumpir uz svijeću ...

Trepere zvijezde
i jedna
krijesnica
u zraku
prkosi
ovom mraku ...
gluha je
baš gluha noć ...

Kraj vatre
pišem
slavu
mjesečini ...
koje nema ...
na putu za nigdje
danas bio sam
a noge me
ipak bole ...
rekoh li da je nebo
zvjezdano ...?
i da je
krijesnica
samo nalik
boemu -luđaku ...