Koja od vas dvije?

U određenim trenucima si napaljujuća, u drugima pak nježna i
emocionalna - koja od te dvije je Tadeja? pitao je?
Nisam sigurna je li mu taj podatak doista važan, ali pitao je......iz čega god, nebitno, isčitao nas je barem dvije, za njegov pojam očito nespojive, jer nas je odvojio i želi znati koje je moje pravo lice.

Obje, odgovorila sam, ne shvaćajući zapravo zašto to ne bih mogla biti, zašto te dvije moje karateristike odvaja ....i kao da su jedine, kao da se u njima iscrpljujem.....

Pametna si. draga i nježna, rekao je drugi. Ja želim opaku. Hmmm, to nisam. Ili možda jesam ako me izazoveš, ali vjeruj mi , ne želiš to doživjeti.

Ti si zapravo muško, rekle su one, uprkos svom izrazito ženstvenom vanjskom izgledu ti si muškarac u glavi.....
Uz dozu svojevrsnog strahopoštovanja jer za stvari koje sam ja u stanju učiniti one nikad neće smoći hrabrosti i sakriti će se iza tvrdnje da to i ne žele koliko god ih mamilo, ipak je tu zrno osude, ne ponašam se kao tipično žensko, ne razmišljam kao tipično žensko......a upravo činjenica da jesam izrazito žensko sa svim što to podrazumijeva i da to privuče muškarce, ono što mi pak one tipično ženski 'zamjeraju'.


21.stoljeće i još uvijek nas nehotice, naučeno, stečeno ili potpuno namjerno dijelite na svetice i kurve.....
Možda bih i zamjerila, kad to ne bi prvenstveno činile žene.


On je šarmer, njoj k.... viri iz očiju.
Ljupko.
Neodoljivo ljupko.


Ne prihvaćam to, ne dam reći, generacija sam koja je odgajana na pojmovima ravnopravnosti u svakom pogledu, ali ograničene smo, ipak i još uvijek......biologijom, odgojem i društvom.
Ako želimo biti majke, a ako i zanemarimo emotivni dio toga u životu, konstruirane smo za to, u jednom trenutku u životu ipak većina nas osjeća gotovo fizičku potrebu za tim, ja bar jesam, potrebu za iskustvom trudnoće.
I imamo potrebu za svoje mlado stvoriti dom, najbolji mogući dom i biramo najbolje moguće u datom trenutku.
S više ili manje uspjeha.
Priznajem da se divim ženama koje su se u startu odlučile na majčinstvo, bez prisustva muškarca.
Isto tako znam da je to rijetko, ako ikad svjesni izbor, u većini slučajeva je ipak riječ o tome da budu ostavljene same, pa to i prihvate.
Muškarci daleko duže mogu postati očevi, njihov rok upotrebe je u tom smislu izdašniji.....mi lakše zakasnimo na vlak.
Mi lakše zakasnimo na sve moguće vlakove.


Lagala bih kad bih rekla da sam ja ušla ili se zadnjih 20 godina vozila u pogrešnom vlaku, tko god me dosad čitao zna da je problem negdje drugdje.
U nemogućnosti silaska s tog istog vlaka zbog osjećaja obveze, odgovornosti, poštovanja prema njegovoj postojanosti i osjećaju sigurnosti koji nudi......ali........je li to dovoljno za idućih 20 godina vožnje.......


Nakon gotovo više od 5 godina jučer sam ponovo razgovarala sa svojom majkom.
RAZGOVARALA.
Uspjela reći, da možda želim otići, da ću to možda učiniti, da sam se bojala njezine osude, osude obitelji, prijatelja, da sam se bojala ostati sa djetetom sama, a da me ovo guši.
Da uopće nije važno hoću li pronaći drugog muškarca i da nije u tome stvar, ali da nismo sretni, da predugo traje i da nešto moram učiniti.
Da razumijem zašto to ona nije učinila i da znam, da se sjećam trenutka kad je trebala, bila sam stara kao moja kći sada, da isto tako znam da bih joj onda zamjerila, da sam to u stanju pojmiti tek koju godinu unatrag.

Nedostaje mi u životu vrijeme u kojem sam trebala živjeti sama.
Iz roditeljskog doma preselila sam u svekrvin.

Sad imam obavezu, majka sam i morala bih se s tim u skladu ponašati.
Da se ona rastala, bi li ja bila drugačija?
Ili mi upravo činjenica da jest ostala i da sam ja sad svjesna pod kojim okolnostima, a nisu nam jednako važne iste stvari u životu, daje hrabrost da se ja pokušam iskoprcati?


Što će to donijeti meni i mojoj kćeri?
Što će ona za 30 godina stavljati na papir kako god on tada bude izgledao?