Da počnem ispočetka;
07.53 ujutro zvoni mi mobitel, eto ga zove me brat. Čujem samo bla bla budi spremna za 3 minute bla bla bla. I onda počinje: na brzinu umivanje, pranje zubi, oblačenje, uzimanje stvari, i eto me za 10 minuta stojim ispred zgrade, ali NE njega još nema, čekam ga još 10 minuta i stiže. Vožnja je krenula a s njom i moji živci bla bla bla. Napokon izlazim iz kamiona i sjedam u svoju najdražu Kiu Rio; te kreče nova tortura moram ić srediti za praksu, dobar dan na jednoj porti, dobar dan na drugoj porti, pričekajte malo, još 5 minuta, KURAC čekala sam 30 minuta. Ajde kao nešto sredim i sretna se vračam u stan, kao javit će mi drugi tjedan.
Slijedi poziv jedan, poziv drugi, poziv treći i evo opet moji živci u KURCU
Dobro, došlo je podne i krećem u grad, ručak, kava, živčane tete u indeksu-živčana ja, super kombinacija. Zatim dolazim na faks, ajme, tip ga pili pa pili, nikako da prestane, a meni se spava.
Dobro završava i to, a kada ono moj kolega koji će se prepoznati; A biš išla sa mnom naći tenisice (pomislim idem, brzo će on), kad ono KURAC sat i pol traženja, ali napokon kupio je.
I onda dođem u stan i pomislim mogla bi ja svom dragom poslati jednu poruku i složim ja sve lijepo ljubavi, kako si, fališ mi, pusa i još ti odtalih sladunjavih riječi...a odgovor je bio 'ŠTA SI OPET NAPRAVILA??'
aaaaaaaaaaaaaaaaa i onda moji živci popuste i ja popizdim do kraja

I sada dok pišem ovo pomislim si; NIŠTA MI NEĆE OVAJ DAN POKVARIT
16.5.2008. 23:18