Dok padaju kiše, vrele ljubavi naše,
kako kopni sjetim se,
Hercegovci- ničeg se ne plaše,
ali za tebe bojim se.
Gusta magla, magla snova,
prijeti ovom obzoru,
prstom pišem nekoliko slova;
tvoje ime na sobnom prozoru.
I sjeti me, nas dvoje,
decembra, marta, ljeta,
i mnogo guste plave boje,
mnogo, mnogo potreta;
Znaš, neke slike kažu tisuću riječi,
u svako srce note pune,
sad svaćam da nam lažu,
tek valcer, i tiha glazba u smaoći kaže milijune!
A kada zađem u tu plavu javu,
bezbrižno prodajem skupo spiku,
stvorio sam nježan; Petra Pana lik!
Draga, uključi me kao aparat za kavu,
i pravit ću ti romantiku!
No, ja sam mangup, tek onda pjesnik.
Mangup i šef svoga teatra,
u kom stvaram, brišem, i farbam lude riječi!
Možda bih i prihvatio psihijatra...
Ali, molim te, tko takve stvari liječi?
..........................................................................
Ovaj posao čini se lak
ali ostavi na srcu znak,
i onda moraš biti jak...
A bez tebe.. Dok padaju kiše..
Tiho... Za taj rat ne tražeći rođen...
Ako jednom ne budem mogao više,
ako jednom budem, pogođen..
Sijeti se da je Posljednji pjesnik pjevo,
kome je bilo važnije koliko je igrao;
Zrinjski- Sarajevo
Dok padaju kiše, dovode me na rub...
Sjeti se, da sam slušao nekog mladća,
Koji je htio blatit Blaža Sliškovića;
A on je tada vodio taj klub...
(samo toliko)
(2007 )
14.3.2008. 16:36