info

grupe:

jebote koliko nas ima, Čokolino Appreciation Society, NORAH JONES, crni humor, Đorđe Balašević, Trosjed helpdesk

aktivnosti:

Izmislili su milion načina da vrijeme prođe, a niti jedan jedini da se zaustavi.
Što se mene tiče, više i ne moraju da rade na tome. Ovo baš i nisu neka vremena za zaustavljanje.

knjige:

Jedanaest minuta (Paulo C.)
Sarajevski Marlboro (Miljenko Jergović)
Pisma Ivani (Veselko Tenžera)
Dunja u kovčegu (Milan Begović)
Scar Tissue (A.Keidis)
Tri posleratna druga (Đ.Balašević)
Jedan od onih života (Đ.Balašević)
I život ide dalje (što dalje odavde...) (Đ.Balašević)

Manje je knjiga kojima se nisi vraćao od djetinjstva. One su te podsjećale na doba kada još nisi naučio preskakati stranice i čitati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno pročitao u životu. Sve dobre dječje priče imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa naučiti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu 'Mrtvi' Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da plačeš.

Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ćeš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put čitao, neprestano bi odgađao kraj. Kasnije su te uzbuđivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ćeš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome će to kasnije zvučati patetično, ali će za tebe, pogotovu kad stigneš u druge gradove i u još uvijek žive knjižare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.

glazba:

...volim je jer me opušta...jer me tjera skakati, smijati se, plakati...ponekad je jeziva, prolazi kroz svaki kutak mozga, navodi na najcrnje misli, ostavlja bez daha...ponekad je energična, bučna...ponekad me uspavljuje, ponekad budi... Volim je kada me povezuje s ljudima, mjestima i trenucima, kada sam tužna, umorna...volim kada je razumijem, kada govori o životu...kada me odvodi od monotone svakodnevice...potiče na razmišljanje, iznenadi me...
Ne volim je kada je narodna...

izreke:

Većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Šokira ih, užasava. Ona je kao veliko iznenađenje. Ali nikad ne bi trebalo da bude. Nema šta da se žali u vezi sa smrću više nego što bi se žalilo za rastenjem cveta. Nije smrt ono što je užasno, već životi koje ljudi žive ili ne žive do svoje smrti. Oni ne poštuju sopstvene živote, oni pišaju po svojim životima. Iseravaju ih. Glupa stoka. Previše su obuzeti jebanjem, filmovima, novcem, porodicom, jebanjem. Misli su im pune vate. Gutaju Boga bez razmišljanja. Brzo zaboravljaju kako se misli, drugima prepuštaju da misle umesto njih. Mozgovi su im začepljeni vatom. Ružno izgledaju, ružno govore, ružno hodaju. Pusti im veliku muziku i oni je neće čuti. Većina ljudskih smrti je obična prevara. Ništa tu nije ostalo da umre.

Morate imati neko, makar tajno mesto, gde ćete praviti gluposti. Glupost je potrebna zdravlju. Sloboda da se prave gluposti je zdrava privilegija za koju se sami morate izboriti.


Mada mi se čini da je problem u stvari u onima koji stoje ispred mene??
A to su ljudi...
Na hiljade njih...
Izdaleka, kroz nišan snajpera ponekom bi se možda učinilo da su to pre Muslimani, Srbi ili Hrvati, ali ja sam im prišao, prsa u prsa, dobro sam ih video...i verujte mi na reč...
To su samo LJUDI...
Ništa strašno...


Pomislite na sve žive ljude koji nikad nisu čuli pristojnu muziku. Nije čudo što im lica otpadaju, nije čudo što bezobzirno ubijaju, nije čudo što im nedostaje srce.