KOLUMNA IVE ANIĆA / I Targeta i Wooa pregazilo je vrijeme. Mladost koja sluša cajke sluša jednako i drugu glazbu svog vremena

Image
Foto: Zarko Basic/PIXSELL

Nemam iluzija, da se odmah razumijemo, kako je moj grad s kulturom otkazivanja dočekao popularni dvojac zbog njihovih poruka ili stihova

Ivo Anić

Ivo Anić

24.7.2022.
11:13
Zarko Basic/PIXSELL
VOYO logo

Pamtite li Srđane i Nenade s početka devedesetih kada se svijet kakvog smo poznavali rušio oko nas? Naši susjedi s kojima smo do jučer roštiljali počeli su da paze s kim se druže. Naravno, ako si imao takvo suspektno ime tipa Srđan ili Nenad. Srđana ili Nenada imao je svaki kvart u Splitu. Nije bilo zapravo zgrade u kojoj nije bilo barem jednog Srđana ili jednog Nenada. Tih mračnih vremena, đavo ih odnio i ne ponovila se više nikad, zapravo nije bilo ni bitno je l' taj Srđan ili taj Nenad pripada neprijateljskoj nacionalnosti. Mogao je taj Srđan, ili taj Nenad biti čistokrvan, ogledni primjerak naše rase, ali je*** ga.

Neka majčina ljubav iz srednjoškolskih dana, neki Nenad što je služio u mornarici u Lori, ili čisto što su lijepa to imena, a tamo sedamdesetih kada su nadjenuta nitko nije ni sanjao da će nekakav Nenad ili nekakav Srđan svom susjedu vaditi oči i zapaliti kuću. Bila su to mračna vremena ponavljam, šejtan je ušao u ljude i histerija je vladala svuda. U mojoj recimo zgradi jedan je Nenad koji je služio na West pointu viđen kako iz zraka granatira Gospić. Svojim očima ga vidio pijani susjed Marko usred noći iz dalekozora. Nos, onaj krivi, mater mu je*** četničku prepoznao bih i u mraku s dva kilometra udaljenosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U takvim su vremenima odrastali naši Srđani i naši Nenadi. Bilo to u Splitu, bilo u Zagrebu, sasvim svejedno. Jedina šansa Nenadu ili Srđanu da koliko toliko žive normalno bila je nacionalizam. I Srđan, a bogami i Nenad, morali su biti najžešći nacionalisti da nitko ne bi pitao odakle im ta dva srpska imena? Mogao je Srđan, ili pak Nenad imati crno na bijelo tih godina da mu familija vuče korijene od kralja Tomislava zak**c bi mu bilo.

Image
TEŠKI FIJASKO /

Tram 11 prodali 15 karata u Splitu: 'Je**n vam je grad kad samo trap cajke i jugo sranja imaju publiku'

Image
TEŠKI FIJASKO /

Tram 11 prodali 15 karata u Splitu: 'Je**n vam je grad kad samo trap cajke i jugo sranja imaju publiku'

Srđan, sumnjičavo bi zavrtio glavom lokalni ustaša u lokalnom kafiću. Nenad, šapnula bi predsjednica kućnog savjeta koja bi noću tražila snajperiste po susjednim zgradama. U pravilu lokalni Srđani i lokalni Nenadi postali su gorljivi fašisti. Svijet se mijenjao preko noći, a s njim i muzika. Kako se raspala Jugoslavija, zemlja je***ih standarda što se muzike tiče, raspao se i sustav vrijednosti iste. Na scenu su stupili Srđani i Nenadi bez talenta, ali s jasnom vizijom što i kako u muzičkom smislu raditi treba. Elektronska glazba, je*** je u guzu, raširila se svijetom i došla na mala vrata i kod nas, u naše mahale. Kako talenta više nije bilo da napiše "Pokvarenu maštu" ili "Dok čekaš sabah sa šejtanom" tako smo ostali na milost i nemilost Nenadima i Srđanima bez talenta. Neke nove generacije slušale su vrapce i komarce, a tih prvih ratnih godina bilo je dovoljno svoju mržnju prema Srbima pretočiti u stihove i ubaciti dva tri semplera ili kako se ta ritmička piz**rija već zove. Srđan i Nenad postali su General Woo i Target, a mi smo dobili nove pjesnike zagrebačkih ulica koji nisu skrivali svoju mržnju prema onima koji se zovu Srđan ili Nenad.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tog važnog dijela jednog nakaznog vremena, kao i važnog dijela povijesti hip – hop scene u Hrvata sjetio sam se prije nekoliko mjeseci kada je Menart, inače kuća koja objavljuje nosače diska s hip – hop muzikom odlučio ne distribuirati svoj najnoviji uradak. Novi, ispod čekića album ocvalih hip – hopera Dejana i Srđana alijas Generala Woo i Targeta. Isprva sam pomislio kako je na djelu nova inačica cenzure u Hrvata. Nagledali smo se cenzure u ovih trideset godina od kada nam je demokracije za dva života, i nikoga ona sama po sebi više i ne čudi, pa sam posegnuo za novim albumom o kojem čitav Zagreb priča u nadi kako su Target i Woo odlučili ispričati svoju zagrebačku priču iz devedesetih. Onu o Srđanu i Nenadu koji su bili mete pa su morali postati generali. Kako imam neke veze među Boysima dobio sam u ruke uradak i već na prvo slušanje znao sam kako će se priča odvijati dalje.

Pristojan svijet kojem Jasenovac nije mit to smeće od CD-a bacilo bi ionako gdje mu je mjesto, no pristojna svijeta na ovim prostorima je malo, i nažalost bio sam u pravu. Nacionalisti svih boja i dezena digli se tih dana na stražnje noge, a General Woo i Target ničim izazvani postali medijske žrtve. Žrtve „kulture otkazivanja“ žrtve ostataka jugočetničke bande u svim sferama društva, i naravno udbe koja nikada ne spava i samo čeka da nekakav Srđan ili nekakav Nenad objave album o žrtvama ustaških logora koji su tamo imali kino, spa i wellnes, tri topla obroka i radnu terapiju. Odslušao sam putem i par bujica pravednog gnjeva koje su se valjale Zagrebom, čuo se tu i tamo s pristojnim svijetom u Dubravi kojima je Dinamo u srcu, a pamet još na istom mjestu, i zaboravio naravno na dva vremešna hip – hopera koji su svoje karijere završili na poprilično sramotan i vulgaran način.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Do danas naravno, kada sam čuo Srđana i Nenada što misle o mom gradu u kojem su uspjeli prodati 15 karata ( slovima petnaest karata) za svoj koncert. Je**š grad u kojem samo cajke i jugo sranja imaju publiku objasnio nam je General Woo stanje stvari, a Target nadodao kako Orjuna puni klubove narodnjacima, a sve normalno pljuje. Naša iskrena sućut grade Splite i pozdrav iz normalne Hrvatske, zaključili su Srđan i Dejan najveći glazbenici svog vremena u pravednom bijesu prema jednom gradu koji eto nije prepoznao njihovu veličinu.

Nemam iluzija, da se odmah razumijemo, kako je moj grad s kulturom otkazivanja dočekao popularni dvojac zbog njihovih poruka ili stihova. Daleko bilo kako je Split uistinu antifašistički grad koji zna da je Jasenovac bio stratište i da nije mit, no meni osobno sama činjenica da jedan grad, pa i sj***n poput moga, ne sluša takve gluposti sasvim je dovoljna. Narodnjaci su uistinu u Splitu hit (imamo ovih dana i festival te muzike), mladost Splita stvarno sluša cajke ali to uopće nije relevantno za ovu priču. I Srđan, a bogami i Dejan, bili su na pravdi Boga uvjereni kako je Split nacionalistički grad. Kada malo zagrebete pod površinu, i kada se sjetite bacanja igrača Zvezde i Partizana u more, grafite po gradu koji veličaju ustaštvo i neizbježnu Torcidu koja čuva naše svetinje, General Woo i Target zapravo su u pravu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No što je onda dovelo do 15 prodanih karata pitamo se dakle svi? I Targeta i Wooa pregazilo je naime vrijeme. Teško je to shvatiti vremešnim i malo punijim hip – hoperima, kao što je to bilo teško shvatiti vremešnim i malo punijim bardovima sa fenderima obješenim preko leđa. Vremena se mijenjaju i mladost koja sluša cajke sluša jednako i drugu glazbu svog vremena. Pola njih koji su bili na Ultri danas su na Fusionu, festivalu narodne muzike i to je nažalost današnja realnost. Mladost sluša što hoće i mladost ne živi kako bih ja ili Srđan i Dejan htjeli.

Mladost je naime – mladost. U svakom vremenu i u svakom prostoru. Nova generacija koja im svoja pravila, svoju muziku i svoje standarde. Teško je to prihvatiti, i veličina umjetnika je kada to prepozna i povuče se časno i na vrijeme. General Woo i Target ne da to nisu prepoznali, nego su još i uvrijedili tu mladost, kao i sve nas koji živimo u Splitu. Mogao bih Srđanu i Dejanu uzvratiti istom mjerom ali ih i kao ljude i kao umjetnike zapravo žalim pa neću. Ako me pitate za razlog, vratite se na sam početak ovog teksta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Priča svih Srđana i Svih Nenada na ovim prostorima zapravo je žalosna, i kao takvu trebamo je prepustiti kulturi otkazivanja i kulturi zaborava. Tamo gdje joj je i mjesto. Među tramvajima zvanim težnja.

Težnja da se bude većim Hrvatom u ovom je vremenu tragična kao uostalom u svakom vremenu. Samo to nekima dođe iz gu***e u glavu, a nekima iz glave u gu***u. Gu***u koju im je pokazalo onih tristotinjak tisuća Splićana koji nisu kupili kartu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

STAVOVI IZNESENI U KOLUMNI OSOBNI SU STAVOVI AUTORA I NE ODRAŽAVAJU STAV RTL.hr-a

Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču