Dovoljna je samo jedna rečenica da bi se pokrenula mašta. "Snovi su poruke iz dubine", kaže na početku Dine (Dune, 2021.) duboki glas elitnog vojnika Sardaukara kao da izlazi iz ništavila crnila projekcijskog platna. Ali što to znači, zašto su snovi poruke? Što je dubina? Odgovor koji se odmah, neposredno nameće potječe iz općeg poznavanja psihoanalize. Snovi kao istinosne slike dolaze iz slojeva podsvijesti, odnosno ispod razine svijesti, (iz)noseći značenja na površinu svjetla. Ali, slutite, to sigurno ne može biti jedino značenje.
I tada se začuju jednostavni, ritmički pravilni udari, poput pulsa srca kojim počinje The Dark Side of the Moon Pink Floyda. Referenca se ne čini slučajnom budući da je za trailer filma Hans Zimmer snimio veličanstvenu obradu njihove pjesme "Eclipse" s tog albuma. Uz to, zgodno je prisjetiti se da je i legendarni filmaš i umjetnik Alejando Jodorowski, baš u vrijeme dok su Floydi miksali The Dark Side of the Moon, razrađivao planove za snimanje ambiciozne halucinogene filmske adaptacije Dine za koju su baš Pink Floydi trebali komponirati glazbu. Film nikada nije snimljen, ali je njegova opsesija ostala ovjekovječena 2013. sjajanim dokumentaracem Dina Alejandra Jodorowskog (Jodorowski's Dune)...
Udari postaju sve brži i intenzivniji pojačavajući napetost. Osjećate da se budi nešto vrlo veliko. Golemo. Masivno. I onda se odjednom pred vašim očima otvori svijet kakav još nikada niste vidjeli. I ne možete mu se oduprijeti. Nemate vremena ni za disanje. Fascinacija raste dok promatrate spektakularne uvodne prizore neobičnih svemirskih brodova, eksplozija i sukoba. Taj veličanstveni filmski svijet uvlači vas zajedno sa cijelom kino dvoranom i transportira nekamo, nekako, u fantastični prostor zagasitih, tamnih boja alternativne budućnosti koja nikada nije postojala. Ili jest? Pitate se.
Dizajnirana za kino
Koliko god otrcano može zvučati, a i doimati paradoksalnim s obzirom na to da je adaptacija znanstveno-fantastičnog romana iz 1965. Franka Herberta, mračna audiovizualna ljepota Dine nadilazi sposobnost jezičnog izražavanja. Nije samo "jeka" knjige, tj. samo njezin vjeran prijevod, jer to igrani film po sebi nikada ni ne može biti, nego autonomno filmsko umjetničko djelo. Kao jedan od trenutno najvećih živućih redatelja, Denis Villeneuve je Dinu intencionalno dizajnirao za velika platna kino dvorana, čija veličina slike i snaga zvuka odgovaraju masivnosti, monumentalnosti i moći njegove vizije. Kino postaje poput svetišta u kojemu se u punini pojavljuje božanstvo ovog filma i zbog toga nisam siguran koliko ćete ga moći do kraja cijeniti ako nemate barem kvalitetno kućno kino.
Poznavajući i diveći se Villeneuveuvu redateljskom majstorstvu, vizualnom stilu i viziji, posebice u Sicariu i Blade Runneru 2049, predosjećao sam da će film imati njegov jasan i prepoznatljiv autorski potpis. Očekivao sam i da će njegova Dina biti i mračna, ali ipak nisam mislio da će biti baš u tolikoj mjeri mračna, gotovo poput horora. Doduše, Dina i dijeli neke elemente s filmovima strave, poput čudovišta, nadnaravnih sposobnosti i jezive atmosfere, tako da možda i ne bi bilo toliko pogrešno ako bi ju se svrstalo u znanstveno-fantastični horor žanr prožet mitologijom.
Distopijska budućnost i kritika karizmatskih vođa
Priča se u osnovi tiče opstanka svjesnih bića, politike i etike. Kako osigurati bolju budućnost? Kako uopće omogućiti budućnost vrste i izbjeći propast koja se čini neizbježna? Smještena u daleku distopijsku budućnost, u vrijeme feudalnog međuzvjezdanog carstva nakon pobjede čovjeka nad inteligentnim strojevima, te reflektirajući naše primordijalne egzistencijalne strahove od smrti i izumiranja, Dina perpetuira popularni mit o spasitelju, mesiji, odnosno onom koji ima doći i povesti ljudsku vrstu prema slobodi, istini, dobru i svjetlu. Autor romana Herbert je naglasio da pri pisanju nije imao na umu Isusa, nego legendu o kralju Arthuru, a cilj mu je bio ponuditi drugačiji pogled na to kako povjerenje i vlastite živote predajemo u ruke karizmatskim vođama.
"Rat je otac svemu, svemu kralj; jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima", slavna je Heraklitova misao koja odzvanja jednako danas i poslije gledanja filma kao i nekad davno. Dina prikazuje u pravilu klasičan crno-bijeli moralni svijet u kojemu se dobro bori protiv navale zla. Fokus rata usmjeren je na najvrjedniji element u svemiru, tvar nazvanu melange ili "začin" koja se nalazi jedino na potpuno suhom, pustinjskom planetu Arrakisu prekrivenom prekrasnim pješčanim dinama ispod kojih prijete zastrašujući čudovišni crvi i na kojem žive domoroci Fremeni (Slobodnjaci) slični beduinima. Privlačnost melangea je u tome što omogućava veći životni vijek, vitalnost, poboljšava kognitivne sposobnosti i omogućava međuzvjezdano putovanje. Kada car uskrati plemićkoj kući Harkonneni upravljanje Arrakisom i preda planet na upravljanje plemićkoj kući Atreida zakovitla se vihor rata između dvije kuće radi ovog dragocijenog resursa.
Antikolonijalizam, antiimperijalizam, kritika karizmatskih vođa, vječna borba za energijom, prostorom i opstankom, teme su koje se kriju ispod površinskih značenja Dine. Teško je ne primijetiti paralelu "začina" i nafte te sličnost fiktivnih sukoba s geopolitičkim odnosima u stvarnom svijetu, posebice strateške interese Sjedinjenih Američkih Država kada je u pitanju nafta na Bliskom istoku. Događanja, geopolitički odnosi i interesi u distopijskom svijetu Dine kao da odražavaju odnose na Zemlji, samo u međuzvjezdanom prostoru, te se poput parabole odnose prema stvarnosti. Drugim riječima, Dina je poput zrcala postavljenog pred čovječanstvo. Odražava njegove vrline, nedostatke i mane. Njegove težnje i strahove.
Neobično iskustvo
Ako pažljivo obratite pozornost, u Dini nećete naći računala, suvremene elektroničke uređaje, pametne strojeve, umjetnu inteligenciju ili bilo kakva slična obilježja tipičnih znanstveno-fantastičnih filmova, ljudske sadašnosti i vjerojatno budućnosti. Razlog tome je što misleći strojevi zabranjeni nakon pobjede nad računalima. Dina je zbog toga neobično i nesvakodnevno iskustvo. Iako se možda doima kao klasični znanstveno-fantastični/horor film, čini se radije kao mitologijom prožeta avanturistička fantazija usmjerena na prikaz evolucije ljudskog uma te promišljanje društvenih i političkih odnosa kroz karakternu razradu likova i odnosa, dramu i dijaloge.
Film je eklektični spoj suvremenog i antičkog, tehnologije i magije, zapadne i istočne kulture te načina razmišljanja. Također je i tipična priča o putovanju heroja koji napušta poznati svijeti da bi otišao u nepoznati i transformirao se u junaka, odgovarajući pri tome na brojne izazove i otkrivajući tko su mu saveznici a tko neprijatelji. Junak Dine je Paul Atreides, nadareni i tipično buntovni tinejdžer koji je istovremeno i nasljednik kuće Atreides. Poput superjunaka Paul posjeduje mentalne sposobnosti koje nadilaze običnog čovjeka. Odgojem i vježbom razvio je sposobnost telepatije, a ima i dar proricanja, tj. predviđanja budućnosti koja mu dolazi u nejasnim slikama. Međutim, za razliku od klasičnih suvremenih superjunaka poput Spidermana i Flasha, koji nadljudsku sposobnost stječu slučajnim događajem, Paul je rezultat pažljivog i namjernog programa spolne reprodukcije u režiji sestrinskog reda Bene Gesserit s ciljem stvaranja nadljudskog mesije.
Odabir glumaca, često poprilično poznatih, zaista je dobro pogođen. Paula je izvrsno utjelovio Timothee Chalamet koji je tjelesnom fragilnošću, blijedom puti i dugačkom kovrčavom kosom podario liku plemićku osobnost i umjetničku auru. Njegova oca vojvodu Leta Atreidesa glumi odlični Oscar Isaak, a majku Rebecca Ferguson koja je priznala da je imala dosta problema pri čitanju knjige. Tu su još Josh Brolin kao Paulov mentor, sjajni švedski glumac Stellan Skarsgard kao utjelovljenje ciničnog i nepouzdanog zla, debelog i odvratnog baruna Vladimir Harkonnen, te Jason Momoa kao Duncan i Dave Bautista.
Veličanstvena glazba
No, možda najveći junak filma, koji se ne pojavljuje, ali bez kojeg Dina ne bi bila ni približno to što je, zapravo je legendarni skladatelj Hans Zimmer. Njegova glazba za film doima se poput neodvojive druge strane iste kovanice. Prekrasno komponirana, eksperimentalna, na trenutke jeziva, često futuristička i psihodelična, a opet toliko ukorijenjena u prošlosti, ritualima i pod utjecajem Istoka da uzdiže filmske slike do statusa istinske umjetnosti, karakterizirajući likove, prenoseći osjećaje i atmosferu događaja.
Kako bi instrumente učinio što neprepoznatljivijima, u modeliranju zvukova koristio je nadograđeni virtualni sintisajzer Cubase. "Samo sam pokušao učiniti stvari koje su ljudski nemoguće, gurajući tehnologiju", objasnio je Zimmer za Indiwire.
Za razliku od Zvjezdanih ratova (Star Wars), čija je glazba bila po utjecajem Gustava Holsta, Igora Stravinskog i klasične filmske glazbe 1930-ih i 1940-ih, Zimmer je rekao za The New York Times da je želio evocirati zvukove koje nitko prije nije čuo. "Osjećao sam se kao da postoji sloboda da pobjegnem od zapadnog orkestra. Mogu provesti dane smišljajući zvukove. O Dini razmišljam skoro 50 godina. Stoga sam to shvatio vrlo ozbiljno", rekao je Zimmer koji je namjerno istaknuo ulogu ženskog glasa i zbora kako bi reflektirao esencijalnu važnost žena u filmu.
Stoga nije ni potrebno na kraju naglašavati da je Dina itekako vrijedna odlaska u kino. U usporedbi s verzijom iz 1984., Davida Lyncha, Villeneuveov film se doima ozbiljniji, tehnički i vizualno daleko superiorniji, iako Lynchova Dina nije bez određenog šarma. Čak je i kompleksnu priču uspio pojednostaviti tako da ju mogu pratiti i oni koji nikada nisu čitali knjigu. Istina, puno toga je izostavljeno, dosta toga se može doimati nejasno bez poznavanja detalja i pozadine, ali tim više daje na zanimljivosti, potičući gledatelja da sam otkrije ono što ga zanima ili ne razumije. Treba jedino imati na umu da je riječ o prvom dijelu i da se tako i doima. Nedovršeno i necjelovito. Srećom, s obzirom na komercijalni i kritički uspjeh, najavljeno je da za dvije godine možemo očekivati nastavak nakon čega će biti moguća adekvatnija prosudba filma.
