'BOŽE MOJ, ZAŠTO SI ME OSTAVIO?' / Predviđaju mu nominaciju za Oscara: Biblija, gej mačo seljačina i 'toksična muškost'...

Image

Homoseksualnost funkcionira kao sredstvo feminističke kritike društva kroz pojam 'toksične muškosti' i njegova pogubnog utjecaja kako na žene tako i na muškarce

10.12.2021.
15:15
VOYO logo

The Power of the Dog, doslovno preveden kao "Moć/snaga psa", a kod nas službeno kao "Šape pasje", jedan je od onih filmova nakon kojih ćete se upitati: "Što sam ja sad dovraga pogledao?". Ako prije toga ne zaspite. I takvo pitanje će vam se možda doimati čudnovato, najviše iz razloga što se sve na prvi pogled doima toliko poznato, od žanrovskih karakteristika, likova, odnosa među njima, pa sve do narativnog stila, snimanja i fotografije. Zbunjivat će vas i progoniti misteriozan spoj tog poznatog i nečeg sasvim nepoznatog, neočekivanog, dok se budete mučili dohvatiti odgovor: Je li film zapravo dobar ili samo pretenciozni osrednji uradak umotan u estetski privlačan omot?

Konkretno, The Power of the Dog je vestern drama smještena u sumrak uloge kauboja, 1925. godine u Montani, saveznoj državi u sjeverozapadnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država. Priča je fokusirana oko dvojice potpuno karakterno i fizički različite braće rančera. Dok zgodni Phil Burbank (Benedict Cumberbatch) ispunjava sliku klasičnog prljavog kauboja, zapravo surovog i nagonski orijentiranog čovjeka od akcije suživljenog s prirodom, njegov fizički neugledniji brat George (Jesse Plemons) sušta je suprotnost: kultiviran, njegovan, suzdržan i od prirode otuđen tip ličnosti. Kroz suprotnost tih dvaju likova, od samog je početka uspostavljena jasna, opipljiva tenzija između divljine i civiliziranosti, prirode i kulture, tradicije i progresivnosti, kaosa i reda.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Image
Foto: Profimedia

Za razliku od brata Georgea, Phil je i dalje neupitno vjeran svom mitskom uzoru, pokojnom idealiziranom učitelju Broncu Henryju. Može se reći da se čini poput religioznog fanatika koji bivšeg mentora stavlja na status božanstva. "Za nas braću Romula i Rema i vuka koji nas je odgojio", nazdravlja Phil, shvaćajući sebe i brata kao nasljednike vođe svojevrsnog vučjeg bratstva rančera. Urabanom izrekom "bros before hoes", tj. "prijatelji uvijek prije žena" mogao bi se sažeti Philov moralni imperativ djelovanja, sasvim suprotno komičnoj inverziji Gabea Lewisa iz serije U uredu (The Office), "Ja bih svakog brata bacio pod autobus za bilo koju kurvu".

Ogorčenost zbog propadanja poznatog svijeta

Međutim, uz snažan moralni osjećaj pripadanja i identificiranja s grupom, duboko ispod Philove grubosti i sirovog mačizma naziru se ogorčenost i tuga zbog propadanja svijeta u kojemu je pronalazio vlastiti smisao kao kauboj. Phil nazire da je George krenuo nekim sasvim drugim putem od onog kako on poima put "istinskog muškarca" i suspreže sve snažnije gađenje prema vlastitom bratu s kojim je navikao čak i dijeliti krevet preko noći.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Njegova ogorčenost prerasta u bijes jednom kada George oženi Rose (Kirsten Dunst), udovicu i vlasnicu restorana u kojem su jednom jeli i odmorili se za vrijeme gonjenja stoke na pašu. Ulazak nove žene u obitelj, zajedno s njezinim feminiziranim sinom umjetničkog duha, Peterom (Kodi Smit-McPhee), unosi i nove dramske napetosti za koje slutite da se moraju nekako na loš način razriješiti, iako ne znate ni kako ni kada. Tu dolazimo do onog nepoznatog u jednadžbi. Gdje cijela ta priča vodi? Koja je poanta?

Image
Foto: Profimedia

Nagrađivana novozelandska redateljica Jane Campion, poznata po svom filmu Piano (1993.) i izjavi da je "kapitalizam takva mačo sila" da se "osjećala  pregaženo", poznate elemente koristi kako bi eksplicitno ili sugestijama razbila očekivanja gledatelja. Primjerice, kada očekujete romantiziranje divljine i nekultiviranosti fizički privlačnijeg brata Phila, pa i rađanje strasti između njega i Rose, Campion vas odvede u sasvim drugom smjeru. Philova odbojna ličnost nikada ne postaje simpatičnija, njegova egzistencijalna mučnina nikada ne postaje privlačnijom, iako vam kao čovjek postaje jasniji, razumljiviji, toliko da ga možete sažalijevati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Potisnuta homoseksualnost i 'toksična muškost'

A postaje jasniji kao lik onda kada se otvori nakon što shvati da se ispod Peterove osjećajnosti i krhkosti nalazi nešto slično njemu, percepcija koja odudara od norme, način razmišljanja drugačiji nego kod drugih, da se skrivaju sklonosti drukčije nego kod većine muškaraca.

Image
Foto: Profimedia

Homoseksualnost je u filmu nagoviještena sugestijama i nikada eksplicitna, potisnuta je ispod površine događanja. Za Campion funkcionira kao sredstvo feminističke kritike društva kroz pojam "toksične muškosti" i njegova pogubnog utjecaja kako na žene tako i na muškarce. Onog trenutka kada implicitno saznajemo da je Phil zapravo gej i da je bivši mentor Bronco Henry bio također i njegov ljubavnik, postaje jasno zašto je kao visoko educirani čovjek odabrao povučeni život rančera, zašto se umjesto sapunom voli mazati blatom i zašto se skriva, pa i uživa, iza persone teškog muškarčine te smrdljivog, prljavog i odveć krutog kauboja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naslov filma inspiriran je 20. stihom slavnog Psalma 22. "Izbavi od mača dušu moju, od šape pasje jedino dobro moje", koji se tiče poziva u pomoć odsutnom Bogu i kršćani pripisuju novozavjetnom Isusu. "Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio? Daleko su od spasenja mojega riječi vapaja mojih" (Psalam, 22, 20) . Campion je u razgovoru za Indie Wire objasnila da je "snaga psa" simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti. U tom ključu treba čitati izrazito sporo sagorijevajuće izlaganje Šapa pasjih. Priča filma o disfunkcionalnoj obitelji se polagano kotrlja, zahtijeva strpljenje i napor gledatelja. Campion pritom koristi mnoštvo elipsa, pa je razvoj likova nerijetko površno i prenaglo odrađen, kao primjerice u slučaju Rosina pada u alkoholizam. No, jednom kada dogurate do kraja i tragične kulminacije, film zadobiva značenje i objašnjenje samog sebe.

Zasigurno je moćan, prekrasno je snimljen, Johnny Greenwood (Radiohead) stvorio je intrigantnu glazbu koja pobuđuje pomaknutu i mračnu atmosferu, ali neodređeni i nejasni dojmovi nakon gledanja i dalje nisu nestali. Jednostavno ne znam kako bih ga prosudio. Mnogi već predviđaju nominaciju za Oscara, što nije nemoguće s obzirom na homoseksualnu/feminističku tematiku te liberalno-progresivnu ideološku nabijenost ceremonije i sklonost Hollywooda. Posjeduje određenu dozu mistike i privlačnosti, pa ipak ne mogu reći da sam oduševljen. Ostavlja dojam da nešto nedostaje. Praznine i neinspiriranosti. Prevelike klišeiziranosti...

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Igra sudbine
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo